Draga sprdačka populacijo, danas vas vraćam u djetinjstvo! Da li su vas roditelji, kao male, upisivali u razne školice - mamipare, kursiće stranih jezika, glume, atomske fizike, neurohirurgije i slično? Mene, za nesreću, upisaše na manje, ni više - nego u školu plesa! Do tada sam bio sasvim psihički uravnoteženo dijete, tako mi stihova Gordane Sarić i drama Dragana Koprivice!
Bila je to neka devedeset druga ili treća - uglavnom, vaš Skorupan (tada Skorupančić) je pohadjao drugi razred osnovne škole. Sjećam se dobro tadašnjeg ekonomskog stanja u domu Cicvarića - majka nije primala platu, iako je redovno išla na posao, a tatina mjesečna plata je iznosila punu jednu i po marku. I oni tako odluče da za tih pola marke upišu mene u školu plesa, u nadi da ću postati slavan baletan.
U početku me ta ideja nije mnogo uznemiravala, jer tada nisam poznavao mračnu, gotovo demonsku stranu nečega tako naizgled bezazlenog kao što je dječiji rekreativni ples. Nevolje su počele već na prvom času: ono što mi je odmah ulilo jezu u kosti bilo je samo mjesto održavanja časova - jedan od paviljona stare ekonomske škole. Dragi moji sprdači, zamislite samo tu monstruoznost! Smjestiti dijete medju te ruševine, u taj postapokaliptični ambijent! Da situacija bude gora, u to vrijeme se prikazivala neka serija o žrtvama Aušvica, a enterijer paviljona i način na koji smo ulazili me asocirao upravo na zloglasni logor! A tek zadah... Već nakon prvih par plesnih pokreta pomislio sam da neću biti ni Djogani, a kamoli novi Barišnjikov, kako su se moji roditelji nadali. Ali, život čini čuda! Uz malo predanosti i vježbe, počeo sam da se izdvajam od svojih drugara - tačnije, postao sam najgori u klasi! Jedino čime sam profitirao tada bili su krvavi žuljevi na petama, za koje su posebno zaslužne bile moje baletanke!
I tako jednog sunčanog dana moji roditelji odlučiše da se raspitaju kod instruktora o meni: da ljudi vide ima li kakve vajde od toga što od usta odvajaju, vjerujući da ulažu u moju budućnost. Obradovah se! Pomislih: "Sad će čika Borivoje da kaže - sklanjajte mi tu vašu lijevonogu meduzu! Zbog njega će mi škola poprimiti lošu reputaciju! Aman, imajte milosti!". Nisam želio ja da budem taj koji će ih razočarati, neka im to saopšti čika Boro! Ali, na moje zaprepašćenje lukavi instruktor poče da me hvali pred ponosnim roditeljima! Reče da sam najbolji, da su ostala djeca sitna boranija za mene! I tako Borivoje osigura sebi trećinu plate moga oca, a ja zapadoh u očaj...
Mislio sam: bolje da me stara, ofucana Ciganka seksualno napastvuje, nego što idem na te grozne časove! Imao bih ljepše uspomene na djetinjstvo! Tek kad je na red došlo da učimo pačji ples, nešto je prepuklo u meni! Počeo sam ozbiljnije da razmišljam da navedenu želju sprovedem u djelo. Zamišljao sam kako tražim odgovarajuću Romkinju po Koniku, kako joj se jadam, a ona mi izlazi u susret... Ali, desilo se nešto što me je istrglo iz kandži pačjeg plesa i što je spriječilo moj izlet ka Konik - gradu! Naime, mome ocu su smanjili platu na jednu marku, tako da je sav tužan morao da mi saopšti da za mene nema više plesne škole i da neću biti baletska zvijezda! Od tada sam zavolio čika Slobu i shvatio kako sve, pa i inflacija, ima svoje dobre strane, samo treba malo zagrebati... Eto, čak i taj ples me naučio da ima mnogo gorih stvari od crnogorske demokratije... Pozdravljam vas do sljedeće ispovijesti:),
Vaš Skorupan!
